u posljednje vrijeme nosim neprobojnu košulju
jer srce je iza nje sigurno
i gledam život kroz slojevito staklo
ali to je srce ipak nemirno.
provjeravam tko dolazi i odlazi
no tebe više nema
pretražujem prošlost
mada bojim se svih naših sjena.

ponekad ispustim uzdah
s pogledom unatrag
ili uporno zurim ispred sebe
da uočim neki sretan trag.
i hod po rubu postaje način
da otkrijem u sebi točku ravnoteže
u kojoj ću pomiriti svjetove
svega što me od tebe nepovratno razdvaja
sa svime što me s tobom zauvijek veže.

nikada nisam bio u tako praznom prostoru bez zvuka
bez da u meni svira ili plače, bez da diše ili jeca
bez da te nema.
sasvim je to pogodno mjesto za misli koje bole
i koje nemaju kraj pa prolaze na vrtuljku
a kada zatvorim oči slike ne promiču
već osjećam da lebde i među zidovima titraju
i tvoj izgubljen obris pojavljuje se i među njima nestaje
i zove da ga slijedim po tom osjećaju.
što li sam propustio lutajući sve ovo vrijeme?
jednu ljubav, jedan život
nježnost koja se svakoga dana rađa i umire
tamo gdje se rasipa svjetlost po sobama kojima hodaš
daleko, daleko od mene…

dani se gube u praznini
pod prstima gotovo nije ostalo ništa
ali ja neću optužiti te za nemar
jer znam ti bi mi dala sve riječi koje imaš
no tišina je vrijeme koje je jedino dobro
da ispuni zaborav.
šutke podnosim šutnju
i vidim nije sve u umiranju
nećeš mi naći prijekora u očima
da te ne želim znati nisi zaslužila.
izmjenjujem svoje dobre i loše strane
smjenjujem mirne i nemirne misli
bez prava da predložim si lijepa sjećanja
ostati ću sebi zauvijek kriv.
prihvaćam život ovakav kakav jest.
uspinjem sunce na svome putu u noć
očima rijetko pronađem sjaj
i osluškujem srce kako sporo diše.
čežnje se gube u praznini
od snova gotovo nije ostalo ništa
živim svoje vrijeme nakon...

jednom, kada otvoriš svoje srce
pomisli koliko možeš izdržati tako ranjen
ostavljen na rubu čežnje da iskrvariš
prinuđen da trepćeš dok se ne umoriš.
i tada hoćeš li pomisliti da si izdan
judinim poljupcem u ime ljubavi
hoćeš li prihvatiti da si prodan
za cijenu onoga u što si htio vjerovati.
i ne očekuj milost
dugo traje nestajanje sjećanja
a ti ćeš biti zaboravljen
još iste noći preboljen.
i pomiri se s time
da biti ćeš napušten
čim te razdjele između sebe
i osjete da im ne pripadaš.
kamenovat će te tišinom
prognati iz svojih snova
iz svijeta pravednih duša
koje žele svoj mir.
i sve će to činiti
baš onako
tebi, u ime ljubavi.

znači, ovako izgleda noć…
zapetljan u crno klupko tamnih misli
u odsustvu svjetla postajem čuvar igraonice sjena
u sobi obloženoj tišinom uvjetno kažnjen sjećanjem
bez roka kušnje za svoje dobro
sjedim, ležim, šutim…
nazirem obrise predmeta od kojih većina godinama miruje
na istom mjestu stotine puta pretraženih do srži
bez prave stranice među razbacanim knjigama
s ilustracijom lika žene koja hoda kraj mene,
istrgnutom prije no što sam od knjižničarke
dobio datum bezuvjetnog povratka u stvarnost.
položim glavu na jastuk, zid, staklo…
time cijeli svemir postaje dodirnut mojim čelom
i ja postajem dio ovoga svijeta
a znam da mu nikada nisam niti ću pripadati.
pitam se…
kada umrem, putujem li kroz tamu u svjetlo ili obrnuto
i sjetim se da bacio sam leksikon u kojem je možda odgovor
onoga dana kada sam susreo ljubav
jer bio sam siguran: s njom se ne umire u tami.
sada otkrivam da mi život prestaje s danjim svjetlom
i da me noć velikodušno daruje s onim što jedino ima
zato sjedim, ležim, šutim
i čuvam sjene…

sva moja buđenja izgledaju isto.
s pola života ulazim u svijet u kojem ne znam gdje si
s pola uzdaha u zbilju neizvjesnog dana polažem stopala
nevoljko otvaram oči da se u ogledalu pronađem
potom pjenu razmažem da se sakrijem.
lice od prve nehajno zarežem oštricom
pa promatram krv što kapa u kovitlac vode
gdje se rastvara moj DNK kod.
a u njemu imam djelić tebe.
iako u lancu koji mi život povezuje s tvojim
nedostaje bar jedna karika
i jedna kap moje krvi te otkriva i sakriva.
kako dišem osjećam
po meni struji ljubav
šifrirana u molekulama
slovima tvoga imena.

trebam li brojiti pokušaje vraćanja u život
obećavajućim mislima ili tek slutnjom o sreći.
krenuti a ne znati gdje
kada se dogodi dan i izgubi noć.
na prepad ulovljene naše sjene
pohraniti u dvorište samoće da plešu po zidu
i misliti kako tako zauvijek pripadamo jedno drugom.
ako se ne varam
sjećanje je kancerogeni dodir lažnog iscjelitelja
koji napada i razara sve što pokušavam vratiti u život
a bijaše: čovjek, ljubav, povjerenje.

nema mi spasa.
ne poznajem ništa da pobijedi ovaj nemir.
nema lijeka da pobijedi bol
samo se u tišini jače čuju udarci
kojima te srce doziva.

ne dolaziš.
lagano umiranje traje danima
ni po zvijezdama više ne raspoznajem svoj put
pa izgubljen onemoćao od lutanja
svoje nade polažem u slučajan susret.

dođite.
nađite me.
odvedite me.
vi, koji ste poslani da sačuvate duše bez mira
srca bez snova
oči bez sjaja
predajem vam se jer ne mogu sam.

a imao sam u tebi sigurnu luku
i mirno more naših dana
i puna jedra tvoje ljubavi
sve da oplovim svijet.

ti nemaš usne koje znaju izdati poljupcem
i nikada me nisi zanijekala pa da budem osuđen
niti si me svrgnutim pogledom prešutno predala
pa ni onda kada si odustala biti voljena.
ipak odavno već slutim da me ne bi imenom zazvala
niti u tamu ispratila svojim nježnim riječima
negdje drugdje ti si ispod zvijezda zaspala
kao na kraju bajke o kraljevni koja prezre prosjaka
dok se pred mojim vratima smjenjuju straže palih anđela
prije polaska u njihov odmetnuti raj.

nestala su godišnja doba
izgubili se mirisi i boje po kojima sam ih znao
dani rasuti s niske bez imena i redoslijeda
patvorine bisera koje nemarno skupljam
gdje nekada bilo je mjesto moga života.

u ovo vrijeme sve promatram bez da se divim ili radujem
više bez osjećaja da želim biti sam ili da tugujem
jednostavno pomiren da ništa ne trebam
da nikamo ne putujem jer odavno ne znam sanjati
samo dišem noću i otkucaje sasvim prepoznajem
to ti i ja polako…
…ja ti to tako…
pomalo nestajem…

ja znam da ne postoje riječi
nigdje, nikada, nitko
pa ni ja neću znati reći
zašto se zoveš samo ljubav

ja znam da i ne trebam znati
kako izreći neopisivo
dovoljno je samo da poljubim
mislima tvoje oči

u toliko nježnosti ja i ne mogu opstati
i bojim se da vrijeme nikada neće stati
a tako želim u tebi ljubavi ostati
odraz koji noć za te iznova rađa
i naposlijetku biti položen kao ruža
na spomenik tvog najdražeg sna

rođeni bijasmo za ljubav
a sjene su u nama rasle
kao osveta suncu koje je bježalo
sve dublje u raspukline suhih usana
kojima smo se voljeli.

bili smo zajedno ali spremni čekati
svaki na svom zenitu silazak noći
ponosni na svoje sjajne snove i male laži
o sudbini i sreći
pretvarajući se u pustinje.

a ne tako davno
ležeći u travi nebo bijaše sav nam svijet
a mi atomi vječne topline u svemiru
s rukom u ruci dijeleći uzajamno postojanje
i krvna zrnca ispod kože.

ovako bi možda završila priča o meni i njoj.
samo da je postojala ta neka, ta ona.
ovako ni ne postoji priča koja ima takav kraj.
zato još postoji razlog da krvna zrnca pripadaju oboma.
samo tko zna tko je od nas dvoje gdje
i tko je na kojem kraju svijeta
tko u zbilji, tko u snu.

ja znam da ti više ne možeš čuti moj šapat
tiši je i od šuma srca koje sada u tebi kuca
i ne bih imao mira da te njime za išta krivim
i ne bih mogao takav dalje sam da živim
i da opet jednom pronađem neki svoj mir.
te moje tihe riječi koje si samo ti
u svojoj samoći znala razumjeti
ujutro ili u noći nježno svojim mislima dotaknuti
kada bio bih sam,
te moje tihe riječi u koje si željela vjerovati
u njima htjela nadu svoju položiti i sanjati
još i danas govorim kada sam sam.
no i da oslušneš ne znaš ih više raspoznati
mada slutiš što bih mogao reći.
jedino još u blagom vjetru
što iza tvoga doma u tami obilazi lišće
čini ti se ponekad da razabireš glas
- moj šapat što kruži noćnim nebom
među malim bijelim zvijezdama…

prošeći naga opet po sobama mojih sjećanja
gorda i ponosna što si uspjela
provući se kao i onda između žudnji mirisa
protegnuti se na krevetu nevidljiva
klizeći linijom svih mojih pokreta
lelujava od dodira
kojima sam te uvijek iznova želio.

pronađi se opet između mojih koraka
kojima žudim da vratim te u zagrljaj
usnama od ugriza i velom od kose
sa svim kapima kože
između topline tijela
kojim si me voljela.

s ogledala izbriši slova svoga imena
u dubinu baci ključeve i požuri stubama
sve dalje od soba kojima šapuću sjećanja
o ljubavi čovjeka koji povremeno svraća
i žene koje više nikad nema.

iz neke točke s ruba njenog do mog svijeta
iz zaklona, iz skrovišta gdje probdije noć
baš usred treptaja ona opet rani me svjetlom
i to vrhom zrake sjećanja
oštrim dodirom u spomen na ljubav.
a u njoj na suprotnim stranama
i danas žive naše sjene
u tim danima zagrljaja
uz obale mora osjećaja
pod oblacima zaborava
i svaka ide svome horizontu
iza kojeg zalazi sunce i nastaje noć
iza kojeg stvara se svjetlo ili nestaje
prije nego sutra se pojavi.

istrgnut iz zagrljaja u kojem snivah
s tom vječnom ranom na irisu
gledam kroz noćne more
kuda odlaze leptiri pismonoše mojih riječi
preko ruba misli koje me prate
u dubine gdje ona počiva.

izgubljena bespovratno
činila se vječnom
predodređena za zauvijek.

iza riječi pronađeš moje prazno srce
ništa vrijedno da staviš na dlan
ništa da te oduševi, ništa da te umiri.
pođeš po njegovu rubu pa se porežeš na misli
i zatekne te kap što istekne
koju razmažeš po usni.
utisneš znak kao poljubac
na jastuk svoj otisak
da znam bila si tu.
na odlasku sve ostaviš otvoreno
nema ništa vrijedno
tko da ukrade sjećanja.
zakoračiš u noć
krijući od svih lice
dok nebo ljubi svoje zvijezde
ti tiho brišeš suze padalice.

stanem na rub dana pred nebo
pa dok pogledom tražim među zvijezdama
sitnu iskru tvoga imena
strovalim se unatrag raširenih ruku u bespuća misli
i zadržim dah.
umjesto udarca potiljkom o čežnje proteklog vremena
utonem meko u perje sjećanja
kad tamo me dočekaš
ti.
iako obogaljen bez srca koje zna voljeti
poželim te imati u sebi zauvijek
svaki taj tren od kojega zadrhtim
svu toplinu kojom živim kada pomislim
kako negdje postojiš.

u noći sjene se množe
i u boli rađaju se strahovi
potne su od njih vjeđe
pa dišem teško kao u groznici.
još bi da se borim
mada znam kako prolaze pobijeđeni ratnici
u tihim kolonama kraj prozora što svijetle nadama
ulicom živih sjećanja na svoja stratišta.

sahrani me u tišini svog srca
nježno mi zaklopi oči jer te one više ne vide
položi mi glavu na jastuk od ruža
moje tijelo ionako nikad nije bilo tvoje

rastani se sa mnom bez suza
ti znaš kako je samotan put kroz bol
no nema povratka do susreta duša
i nema radosti sastanka bez boli rastanka

oprosti se od mene tajno kao što si me i znala
kao posljednju želju spusti usne na usne
taj cjelov trajniji od ikoje vječnosti
jedino je što želim imati
na mom dugom putu ka svjetlosti

pogledaj me.
koža i duša mi prehladne za dodir.
u znoju svog nespokoja dok tonem
kažem si diši pa nekako preživim
i ispod mesa napinjem srce
a ono udara me.
umjesto krika šapćem:
šuti, pusti, ne diraj me
mogu sam
pa putem posrćem kroz mrak
i pitam se oholo što ti zapravo želiš od mene.
u sumrak, dok Razapeti umire
umačem spužvu u ocat svoje zloće
i glumim milosrđe: evo.. pij…

sinoć… bila je tama… sjećaš se
sinoć…
bile su zvijezde, daljina, čežnja...
sinoć…
gušila me tišina…
znaš, tišina

i sinoć htio sam prići ti bliže…
onako riječima… jer si daleko…
samo stisnuti se mislima
jer si mi draga

baš sinoć…

a ti mi pošalješ hladne riječi
baš kao: nisi mi u planu…
i otpraviš na spavanje
kao da je krevet mjesto mog zaborava
gdje će pothlađene misli odustati od nježnosti

i ako me ne trebaš više, ne pokušavaj to izreći riječima
znaš da u meni bdiju sve riječi svijeta
pa i one koje ti još čula nikada nisi…

u meni glasovi više ne žive
već gluh sam i sasvim sam
prahom tišine noć pretvaram u svitanje
svaki puta bez čarolije.
u tim odajama zabravljen od davnih vijekova
gotovo slijep prisjećam se njenih mirisa
pa drščući povlačim se po zidovima tamnica
i pužem nijem na koljenima da dodirom prstima
opet napipam da je ljepota skorena
po podu kuda je ljubav odavde pobjegla.

tko me to osudio na umiranje
pa pomilovao na vječno čekanje
tko je ponio ključeve ovih odaja
da više nikada
ne dotaknem
nju.

kad bi se more rastočilo u kapi
u tami nestalo bi valova i pjene
baš kao i mojih misli
kada večeras ne bi bile tvoje.
razliven kao kiša našim gradom
pronalazim te u svakom treptaju
dok niz lice kliziš kao bol.
u dubini smirila bi sve vjetrove
možda da još jednom pristaneš
i načas smiriš se
uz moje puste obale
kao davni val
i poškropiš me nježno
kao pjena.

Ponesi me i okupaj u rijeci kojom protječe nježnost
Uroni me duboko da izgubim dah
Kada me podigneš dopusti da udahnem snažno
Da iz mene izađe sav strah

Riječima, pogledom, usnama me dodirni
Da osjetim tvoju ljubav kojom me čuvaš od tuge
Samo na tren svojom se dušom uz moju stisni
Jer znam naše se ceste u daljini razilaze i gube

Život će polako razdvojiti naše dane
Kao dva svjetla svatko će svojim mrakom poći
No i tisućama milja i godinama daleko
Vidjeti ćemo jedno drugo i znati: to naša su svjetla u noći

...misli će krenuti k tebi.
do vrata tvoga srca da postanu gostom.
da snena otvoriš i osmijehom dopustiš
ulaz u svoje odaje
gdje su jastuci zaležani od tijela
gdje su ruže još pune tvoga mirisa
gdje voštanice plamte u očima
gdje obrisi puze po zidovima
i dodiri uzdišu od sjećanja.
tvoje mjesto gdje zamišljaš da ljubav ima oči
i ruke što te znaju grliti
i kose koje želiš mrsiti
i usne kojima želiš predati
svoju bijelu put
kao zastavu.

zatvorim oči
da u njima ne otkriješ
da još zaspiš i budiš se u meni
da si kao brod u boci
bez treptaja i suze oka
osuđena na vječno čekanje vjetra i plime

zatvorim oči
da ne izgubim jedra iz vidokruga
jer sidra te preslabo drže za dno moje duše
otputuješ li još ima nade da se vratiš
sve dok konopi mojih snova
ne popucaju jedan po jedan

u svakom pokretu
umislim si da postojim ti u dodiru
iako sam skrivena u pogledu
sjena što šuti
na uglu tvog svijeta
koju valja spasiti s ruba svjetla
jer pod vlasti tame
predosjeća kraj.
i ne bih se osjećao prevaren
niti tvojim poljupcem bio obilježen
da me stisneš u tajnu misao
koja ti u slijepom dijelu tijela stanuje
da se tobom hrani a noću te sanja dok samuje
kako hodaš površinom mora
u haljini koja skriva
da stvorena si od mojih želja.
ali znam da ću jednom otići
tim putem rasutih perli
prepušten s ruba svjetla
tami iza ugla tvog svijeta.

ja sam ti zaljubljen u more
ali kamo god pogledam vidim potopljene lađe
jeziv smiraj posljednjih zraka Sunca
među ostacima snova.
iako, postavljene na hridi
još visoko vijore zastave moje
iznad njih samo svjetionici
ispod njih galebovi krici
i to mirno i olujno more.
kada stanem pred njega raširim ruke
obuhvatim daljine koje mi ono nosi
osjećam kako me u svoje dubine zove
pa se pitam zašto još i ti ostala tu si
a nisi zaljubljena u to moje mirno
i u to moje olujno more.